GAVRAN

Gavran
Godine 1979. u župi su 4 obitelji. Prema predaji vojnik Gavran, putujući kroz Zagvozd odnosno zalutajući u Rastovac potraži prenoćište kod Serdarevića. Kao gostoljubiv domaćin primi ga i lijepo počasti. Dok su tako sjedili uz vatru, iz bukare pili vino i pričali priđe im domaćinova kćerka jedinica. Zagledala se u momka, a momak u nju i eto ti ljubavi. Isto tako domaćinu se svidio mladić, te mu predloži da ostane kod njega te je tako Rastovac dobio prezime Gavran koje potječe iz okolice Sinja. Godine 1725. u obitelji Andrije Gavrana nalazilo se sedmero čeljadi

ŠUTA

Šuta

Godine 1979. u župi živi 9 obitelji. Predaja tvrdi da su se doselili iz Bosne dok neki tvrde da su došli iz Runovića gdje postoji prezime Šuta. Prve nastambe napravili su na prisojnoj strani Lisače, u današnjoj Šutinoj Mandešini, gdje su se kratko zadržali. Odselili su u podnožje Biokova kod starog rimskog bunara Kucejevac. Dolaskom novih doseljenika u njihovo susjedstvo primiču se još više Biokovu, gdje su i danas stacionirani. Muškarce je krasila izuzetna fizička snaga i radna sposobnost. Kao vrijedni ljudi odlazili su na rad i u njudaljenije krajeve svijeta: Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Šri Lanku….U novije vrijeme put ih je nosio u zemlje Zapadne Europe, prvenstveno u Njemačku. Godine 1725. u obitelji Andrije Šuta nalazi se 9 čeljadi.

CRKVA SV. STJEPANA

Ova je po vanjskom izgledu i unutrašnjoj raskošnoj idili skladno poredanog kamena i njegove boje najljepša crkva na cijelom području župe Zagvozd, pa i šire. U starini je tu bila crkvica pokrivena pšeničnom slamom. Vrijedni dugogodišnji župnik don Andrija Lončar ju je srušio i na njezinom mjestu dao napraviti današnju crkvu. Priloge su dali vjernici ali najveći udio u njezinoj gradnji ima baš on. Darovao je 1000 for zbog čega je posebno pohvaljen.

Crkvica je na krasnom položaju. Na maloj je uzvisini, a okićena je stoljetnim kljenom i kostelama. Veličina je crkve 5x4 m. Polukružna apsida je duboka 1,50 m. Natkrivena je bačvastim svodom. Čitava lađa s prezbiterijem ima prekrasni kameni vijenac. Preko jedne stepenice prilazi se iz lađe u apsidu. Sa svake strane u lađi nalazi se po jedan prozorčić veličine 0,25x0,5 m u obliku puškarnice prema unutra. Svaki prozorčić je napravljen od izuzetno lijepog , isklesanog kamena te nalikuje prozorima starih dvoraca. Na pročelju je mali rozeton promjera 0,40 m. Krov je od domaćih kamenih ploča. Zvonik je na preslicu.
Prigodom obnove 1973. žbuka je otučena. U apsidi je oltar prema puku. Menza je zidana od kamena, a prema ide u polukrugu što doprinosi očaravajućem izgledu unutrašnjosti crkvice. U poleđini se nalazi slika sv. Stjepana i kip.
Na posjetioca ostavlja vrlo ugodan dojam. U svojoj jednostavnosti, a sa svojim savršenim proporcijama, bijelim golim kamenom, jednostavnim oltarom ističe se zaista kao najljepša crkva po procjeni stručnjaka ali i brojnih hodočasnika. Crkvu je, kad je bila sagrađena, blagoslovio dekan don Jure Pavlinović 22. rujna 1863.

MLIN ZA MASLINE

Gornji i Donji Rastovac spadaju u najjužniju točku Zagvozda. U tim se naseljima pred kućama (Serdarevići) i danas vide kamenice s okruglim velikim kamenovima u njima tzv. mlinovima za obradu maslina. Uzgoj maslina na području Zagvozda je jedino specifičan u Donjem Rastovcu zbog pogodne klime i geografskih obilježja.

Serdarević

Godine 1979. u župi Zagvozd je živilo 11 obitelji. Staro im je prezime Birka(Birčić). Predaja tvrdi da je služio Birka iz Grabovca u bega. Taj mu je darovao imanje u Donjem Rastovcu i učinio ga serdarom(sucem).Međutim, neki potomci toga plemena napustiše svoja ognjišta i naseliše se u bližim i daljim područjima. Jedan se odselio u Ramu/Bajna, a drugi u Čikeše/Žeževica kod Šestanovca, treći u Grabovac, a četvrti u Lećevicu. U tim mjestima i danas postoji ovo prezime, a ti žitelji potvrđuju točnost postavke ove usmene predaje. Serdarevići kao prvi žitelji Rastovca od dolaska pa sve do danas voljeli su sudjelovati u vlasti. Tako su bili serdari(suci u tursko vrijeme), glavari, poljari, lugari, rondari(izabrani čuvari sela, a u novije vrijeme predsjednici mjesne zajednice...Iako samouki, bili su vješti pisanja, sa lijepim rukopisom bolje rečeno krasopisom, a mnogi i pjesnički nadareni. Njihove pisane dokumente prihvaćali su sudovi kao vjerodostojne. Mnogi su za njih govorili da su im olovka i knjiga miliji od motike. 1725 u obitelji Ivana Serdarevića zvanog Cige je bilo 5 članova, a u obitelji Matinoj 10 članova.