POVIJEST ŽUPSKE KUĆE

U najstarija je vremena župnik Zagvozda stanovao negdje u blizini crkve sv. Križa u Rastovcu. Tu je nekada bila župska crkva. Don Marko Brnas ostavlja svoje vlastito zemljište za gradnju nove župske kuće kod nove župske crkve Velike Gospe. Na tom mjestu, koje narod u Zagvozdu naziva Ćemer ostao je župnik sve do župnikovanja don Ilije Ujevića. On isti brinuo se je za popravak kuće na Ćemeru. Tako čitamo da je 30. ožujka 1898. molio od države preko Ordinarijata pomoć za popravak te kuće. Župnik Ujević 2. travnja 1898. traži od općine u Imotskom dozvolu da može posjeći 50-60 jela za gradnju nove župske kuće na mjestu gdje se nalazi i danas. Tijekom uređenja okoliša bilo je nekih problema sa stanovnicima Gornjih Čagalja zbog kojih je došlo do prekida radova. Kuća je zapaljena 1943. od četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon svršetka rata, župnik don Marko Perica, uspio je kuću pokriti i osposobiti nekoliko prostorija najnužnijih za stanovanje pa je ponovno u nju uselio. Župnik don Jozo Čikeš, podignuvši zajam na banci sasvim je nanovo u suvremenom stilu uredio njezinu unutrašnjost.

GROBLJA ŽUPE ZAGVOZD

Stanovnici se župe Zagvozd danas pokopavaju u dva groblja. Jedno je oko crkve Velike Gospe. Osim grobnica iz starijih vremena ima dosta grobnica građenih na rimski način. Oko crkve sv. Križa nalazi se drugo groblje u kojem se pokopavaju stanovnici Rastovca. Među grobnicama zapaža se nekoliko grobnica rađenih po rimskom uzoru. U dvorištu crkve Svih Svetih na Butigama vide se ostaci nekadašnjeg groblja. Kaer piše da je za njegova župnikovanja bilo 50 grobnica na tom mjestu. Također i na mjestima gdje se nalaze gomile i stećci, nekada su bila veća ili manja groblja. U Kosmatovici na Njivetinama kod Raka nalaze se stari grobovi. Za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) vodile su se borbe oko crkve sv. Stjepana. Tu su pokopani mnogi poginuli. Slična se je borba vodila i u Rašćanima kod Ercegovih kuća. Tu su seljani našli dvadesetak topovskih kugli iz tih vremena. Dok su se izvodili radovi 1973. u okolišu crkve, radnici su naišli na čitav niz ljudskih kostura poredanih jedan do drugog. U neposrednoj blizini našli su grob u kojem je samo jedan kostur. Možda je to vojničkog zapovjednika .Na seoskom putu, koji ide s glavne ceste prema Brzicama, nalazi se staro groblje. U Donjem Rastovcu, na brdašcu Ždrilo, nalaze se stari grobovi. Župski ured javlja Poglavarstvu u Imotski 1. lipnja 1913. da oba groblja, u kojima se stanovnici pokopavaju, posjeduju mrtvačnice i da su vlasništvo crkve.

PREZIMENA IZ RASTOVCA

Dedić

Godine 1979. u župi su 23 obitelji. Predaja tvrdi da su doselili iz Prološca, iz predjela «Kiseljače»

Dujmović

1979. u župi su 3 obitelji. Doselio je iz Grabovca na ženinstvo.( Iz Grabovca su također doselili u Studence)

Lončar

1979. u župi žive: 8 obitelji u matičnom komšiluku, 2 obitelji u Bartulovićima. Te posljednje su došle na ženinstvo. Lončari su staro imotsko pleme koje je prema Dedijeru, selilo u Hercegovinu. Odatle su se ponovno selidbom Mate Alilovića 1718. vratili u Gornje Vinjane. Godine 1725. u obitelji Jure Lončara je bilo 11 čeljadi.

Maslić

Godine 1979. u župi žive 4 obitelji. Predaja tvrdi da su došli iz Bartulovića.

Stanić

1979. u župi živi 10 obitelji. Prema sačuvanoj predaji dijele se na dva ogranka. Prvi su došli od Livna u Maslića. Tih je sada 7 obitelji. Drugi su doselili iz Istre. Zapravo naišao prosjak Istranin i oženio je Stanićku te ostao na ženinstvu primivši njezino prezime. Njih su danas 3 obitelji

Varkaš

Godine 1979. u župi je 8 obitelji. Predaja tvrdi da su doselili iz Mađarske. Ne mora značiti da je od mađarskog prezimena. Farkaš nastalo prezime Varkaš. Moglo je nastati i od hrvatskog glagola « varati» ili slično.


Vranjić

Godine 1979. u župi žive 2 obitelji. Predaja tvrdi da su od Čelana. Odselili su na ženinstvo, a stanovalisu istočno od Mušura. Tu ih više nema. Potječu od Čelana kao i Mušure, Kurtovići i Donji Čaglji.

Žugo

Godine 1979. u župi žive 3 obitelji. Staro im je prezime prema predaji Serdarević. Dobili su nadimak Žugo koji je postao prezimenom.

ŽUPE IMOTSKE KRAJINE II. DIO, FRA VJEKO VRČIĆ
FRANJEVAČKI SAMOSTAN IMOTSKI
TISAK: NITP « SLOBODNA DALMACIJA»- SPLIT

LEDENICA KOD ŠUTINIH STANOVA

BIOKOVSKE LEDENICE

Iako pri prvom pogledu planina Biokovo ostavlja dojam da je «gola» odnosno siromašna biljnim, a tako i životinjskim vrstama situacija je sasvim suprotna. Na Biokovu raste preko 1500 različitih biljnih vrsta, s više od 40 endema. Među njima su najpoznatiji Biokovsko zvonce (Edraianhtus pumilio), Uskolisna zečina (Centaurea cuspidata) i Slava klisura (Centaurea gloriosa)

Uz poskoka, najotrovniju europsku zmiju, najpoznatije članice biokovske faune su divokoze. Divokozu možete vidjeti na gotovo svim putokazima za park-prirode, ona je s vremenom postala simbol Biokova. Međutim, zbog preklapanja državnog lovišta u nekim dijelovima s parkom-prirode, broj divokoza se smanjio. Uz divokoze, živi još mali broj muflona, a od ostalih životinja ističu se divlje svinje, šišmiši, puhovi te vukovi, a povremeno se pojavljuju i medvjedi. Na planini se gnijezde i suri orao i orao zmijar. Nekad su se gnijezdili i bjeloglavi supovi, ali ih već dugo nema na Biokovu..



Biokovo također ima mnogo manjih i većih špilja, karaktera okapina. Od jama i ponora posebno su zanimljive ledenice duboke od nekoliko desetaka metara pa do preko 100m. Najpoznatija jama ledenica je na Dusima, duboka oko 100m. Njih ima više na istočnoj strani Biokova, a nekada se iz njih vadio led i na mazgama odnosio u Makarsku i tamo prodavao hotelskim kućama.
Poznata ledenica je i ona kod Šutinih stanova (zapušteni stočarski stanovi). Ta ledenica se nalazi duboko pod zemljom te čak i za vrijeme ljetnih vrućina u svojoj unutrašnjosti krije snijeg i led koji se je odavnina ljeti koristio za očuvanje namirnica. Led se je vadio i zbog nestanka vode ali i prodavao u Makarskoj gdje su ga prenosili na magarcima.
Posebno se je vadio za blagdan sv. Stjepana u Donjem Rastovcu tako da na najvećoj fešti tog mjesta ne bi ponestalo vode.

Naraštaji i pokoljenja koji ne umiju, ne smiju i neće da časte svojieh mrtvijeh predaka, pradjedova i očeva, zanemarujući i sami sebe, zabacuju svoju prošlost, kvare svoju sadašnjost i dovode u pitanje svoju budućnost.


S.S. Kranjčević